Slučaj Balogun više nije samo pitanje crvenog kartona. To je pitanje obrasca u kojem pravila vrijede dok ne zasmetaju američkom interesu.
Ovdje se, naravno, radi o nogometu. O jednom startu, jednom crvenom kartonu, jednoj suspenziji, jednom članku pravilnika i jednoj utakmici između Sjedinjenih Država i Belgije.
Bilo bi naivno pretvarati se da se radi samo o nogometu.
Slučaj Folarina Baloguna postao je mnogo više od disciplinske odluke FIFA-e. Postao je ogledni primjer načina na koji se pravila savijaju kada se sudare s interesom domaćina, politikom i slikom koju netko želi vidjeti na kraju turnira.
Belgijski nogometni savez reagirao je vrlo precizno. Nije to bila samo nervoza reprezentacije koja u osmini finala želi oslabiti protivnika. Belgijci su FIFA-i vratili njezina vlastita pravila pred lice. Ako crveni karton automatski znači suspenziju za sljedeću utakmicu, onda ta suspenzija ne može prestati biti automatska zato što je u međuvremenu postala nezgodna.
FIFA se pozvala na članak 27. Disciplinskog pravilnika, prema kojem Disciplinski odbor može suspendirati izvršenje ranije izrečene disciplinske sankcije. Belgijci, međutim, upozoravaju na ono što je u ovom slučaju bitno: pravila natjecanja jasno govore da isključenje, bilo izravnim crvenim kartonom ili drugim žutim, automatski donosi suspenziju za sljedeću utakmicu.
Tu počinje problem.
Jer ako je suspenzija automatska, ona nije predmet dojma, simpatije, pritiska, političkog poziva ili pravne akrobatike. Ona je posljedica pravila. A pravilo postoji upravo zato da bi svi znali da vrijedi jednako za sve.
Sada više ne znamo vrijedi li jednako za sve.
I zato ovo nije samo priča o Balogunu. Nije ni priča samo o Belgiji i Sjedinjenim Državama. Ovo je priča o Svjetskom prvenstvu koje se počinje prilagođavati logici domaćina.
Još kada je Sjedinjenim Državama dodijeljena organizacija Svjetskog prvenstva, bilo je jasno da FIFA turnir ne daje samo zemlji velikih stadiona, tržišta i logistike. Daje ga državi koja već desetljećima svijet uređuje prema vlastitim interesima, državi koja u politici, ekonomiji, sigurnosti i diplomaciji vrlo često polazi od pretpostavke vlastite iznimnosti.
To se vidjelo i u slučaju Irana. Vidjelo se u političkom okviru, sigurnosnoj logici, vizama, odnosu prema reprezentacijama i navijačima. Nogomet je tada još mogao glumiti da je iznad svega toga, da je odvojen od politike, da teren ostaje teren, a pravila ostaju pravila.
Slučaj Balogun pokazuje da ta granica više ne postoji.
Sada je i nogomet došao na red.
Kada se crveni karton može pretvoriti u pravnu raspravu zato što ne odgovara domaćinu, tada više ne govorimo samo o disciplinskom postupku. Govorimo o obrascu. A obrazac je poznat: kada pravilo smeta interesu, pravilo se ne ukida otvoreno. Prvo se pronađe iznimka. Zatim se iznimka proglasi tumačenjem. Na kraju se od svih traži da vjeruju instituciji koja je upravo pokazala da pravilo vrijedi samo dok ne zasmeta moći.
U tome je suština ove priče.
Balogun možda nije imao namjeru ozlijediti protivnika. Možda netko smatra da je crveni karton bio prestrog. Možda netko misli da je sudac pogriješio. Ali sve je to druga rasprava. U trenutku kada je crveni karton pokazan, aktivira se pravilo koje vrijedi za sve. Ili bi barem moralo vrijediti za sve.
Ako se nakon toga, dan prije utakmice domaćina protiv Belgije, pronađe put da igrač ipak bude na raspolaganju, onda se ne može očekivati da će ostatak svijeta šutjeti i praviti se da je sve normalno.
Nije normalno.
Jer presedani ne nastaju odjednom. Oni se grade postupno. Najprije u politici, zatim u ekonomiji, potom u medijima, zatim u sigurnosti, a na kraju dođu i do sporta. Kada se jednom prihvati da je iznimka dopuštena velikima, samo je pitanje vremena kada će ta iznimka završiti i na travnjaku.
Možda je slučaj Balogun samo uvod.
Jer ako se već u osmini finala automatsko pravilo pretvara u predmet tumačenja, onda se mora postaviti pitanje kako će izgledati završnica. Kako će izgledati polufinale? Kako će izgledati finale? Što će FIFA još morati pronaći u vlastitim pravilnicima ako se američki put prema kraju turnira sudari s pravilima, rezultatom ili nepredvidljivošću nogometa?
To nije pitanje jednog igrača. To je pitanje obrasca.
A obrazac je poznat: kada pravilo smeta interesu, pravilo se ne ukida otvoreno. Prvo se pronađe iznimka. Zatim se iznimka proglasi tumačenjem. Na kraju se od svih traži da vjeruju instituciji koja je upravo pokazala da pravilo vrijedi samo dok ne zasmeta moći.
Zato se nakon slučaja Balogun više ne pita samo može li američki napadač igrati protiv Belgije.
Pita se nešto mnogo važnije: kako će izgledati finale ako scenarij domaćina do tada još uvijek bude živ?