Povod za ovaj tekst je članak Sportskih novosti pod naslovom „Portugalci će zapamtiti Vatrenog! Terorizirao je obranu, najzaslužniji je za gol...“, tekst koji je očito trebao dodatno učvrstiti percepciju Igora Matanovića kao važnog reprezentativnog napadača, ali je kod dijela javnosti proizveo upravo suprotan efekt.
I ne zbog toga što je Matanović odigrao loše. Nije.
Odradio je solidnu utakmicu, radio bez lopte, bio agresivan, sudjelovao kod akcije za pogodak Freiburga i pokazao energiju koju treneri često cijene kod modernih centarfora.
Problem nije u njegovoj igri, već u disproporciji između onoga što se dogodilo na terenu i načina na koji je to predstavljeno javnosti.
Jer kada hladno pogledaš povod članka, dobiješ vrlo neobičnu disproporciju.
Freiburg je izgubio, Matanović nije zabio, nije asistirao i nije bio igrač utakmice u europskom smislu.
Nije riječ o polufinalu Lige prvaka niti o utakmici koja bi prirodno dominirala hrvatskim sportskim prostorom.
A tekst je pisan gotovo kao ratni izvještaj o heroju pod opsadom.
„Terorizirao obranu“, „radni napadač“, „mantinela“, „radio cijeli susret“, „Braga ga je tukla i čupala“, „nije ostao dužan“...
To više nije standardni izvještaj utakmice, to je emocionalna konstrukcija identiteta igrača.
Jer da je riječ o neutralnom nogometnom izvještaju, tekst bi bio puno kraći i racionalniji: solidna utakmica, dobar rad bez lopte, sudjelovao kod gola, energičan nastup, Freiburg izgubio u završnici.
Gotovo.
Ali ovdje se svaki duel pretvara u dokaz reprezentativne veličine. Čak se i činjenica da nije imao veliku priliku interpretira kao kvaliteta:„kolege njemu nisu kreirale kao što je on njima“.
To je vrlo zanimljiv novinarski mehanizam: kada igrač nema konkretan učinak, tada se fokus prebacuje na „nevidljivi doprinos“.
Samo što taj luksuz u hrvatskom nogometu nemaju svi jednako.
I upravo zato ovaj članak izaziva reakcije.
Ne zato što ljudi imaju nešto protiv Matanovića, nego zato što osjećaju da kriteriji nisu isti za sve.
Jer paralelno postoji Dion Drena Beljo: napadač koji zabija gotovo svaku utakmicu, koji ima sezonu kakvu hrvatski napadači rijetko imaju, koji ruši brojke u prvenstvu, Europi i kupu, koji je četiri kola prije kraja na gotovo 40 pogodaka sezone, a oko njega ne nastaje ni približno ovakva epska književnost.
I tu neutralni navijač počinje osjećati neravnotežu.
Posebno kada se pogledaju njemački i međunarodni izvještaji iste utakmice.
Sportschau Matanovića spominje tek kod akcije koja prethodi golu Freiburga i kasnijeg promašaja iz blizine.
Laola1 ga praktički ni ne izdvaja.
Kicker također ne gradi priču oko njega.
Tek u tekstualnom live prijenosu Weltfussballa njegovo se ime pojavljuje kroz nekoliko konkretnih akcija, što je potpuno normalno za prijenos uživo koji registrira gotovo svaki duel i prekid.
I upravo tu kontrast postaje fascinantan. Dok njemački mediji utakmicu tretiraju kao: rezultatski, taktički, kolektivni događaj, u domaćem tekstu ista utakmica postaje gotovo osobni ep Igora Matanovića.
I zato dio publike više nema osjećaj da čita izvještaj utakmice, nego održavanje reprezentativnog narativa.
A kada navijač počne sumnjati u kriterije reprezentacije, tada svaka sljedeća odluka prestaje biti samo sportska i postaje politička.
To je ono što ovakvi tekstovi često ne razumiju: pretjerana apologija ne jača percepciju igrača, nego može proizvesti dojam da ga se mora braniti.
A kada publika osjeti da medij „gura“ priču, tada instinktivno traži drugu stranu.
U ovom slučaju ta druga strana zove se Beljo.
I zato je moguće da je ovaj članak napravio upravo suprotno od željenog:
umjesto da učvrsti Matanovićev status u očima javnosti, dodatno je pojačao pitanje koje već neko vrijeme lebdi među navijačima:
„A što još Beljo mora napraviti?“