Pravda je jedan od rijetkih osjećaja koji čovjeku donosi unutarnji mir. Kada vjerujemo da smo pošteno tretirani, lakše prihvaćamo i pobjedu i poraz. Nepravda djeluje potpuno suprotno. Ona izaziva ljutnju, frustraciju, razočaranje, nemoć i potrebu da odmah reagiramo. Čovjek će puno lakše prihvatiti vlastitu pogrešku nego osjećaj da je zakinut tuđom.
Zato nepravda proizvodi tako snažne emocije. Ona ne pogađa samo rezultat nego osjećaj dostojanstva. U sportu je taj osjećaj možda i izraženiji nego u svakodnevnom životu. Sportaš može prihvatiti da ga je protivnik nadigrao, da je promašio priliku ili pogriješio u ključnom trenutku. Ono što najteže prihvaća jest uvjerenje da nije izgubio zbog igre, nego zbog nečije pogrešne odluke.
Upravo zato pripremna utakmica Lokomotive i Varaždina na Kajzerici nije bila zanimljiva zbog rezultata. Bila je zanimljiva kao gotovo školski primjer koliko dvije sudačke odluke mogu u nekoliko sekundi probuditi isti osjećaj – osjećaj nepravde.
U prvom poluvremenu sudac Vučković dosudio je indirektan udarac u kaznenom prostoru Lokomotive. Odluka je izazvala burnu reakciju domaćih igrača. Raspravljalo se, negodovalo i pokušavalo objasniti sucu zašto smatraju da je pogriješio. Indirekt je gotovo završio pogotkom, a Lokomotiva se obranila velikom požrtvovnošću svojih igrača.
U 89. minuti obrazac se ponovio, samo na drugoj strani. Vučković je dosudio kazneni udarac za Lokomotivu. Ovoga puta burno su reagirali igrači Varaždina. Opet su uslijedili negodovanje, rasprava i nevjerica. U samo jednoj utakmici obje su momčadi, svaka u svom trenutku, proživjele potpuno isti osjećaj.
I tada se mogla čuti rečenica koja možda najbolje objašnjava cijelu priču:
"Nije ovo utakmica kojoj je presudan rezultat, ali nisam se ja jutros digao u šest ujutro da ti radiš ovo."
Ta rečenica nije govorila o jednom kaznenom udarcu niti o jednom zvižduku. Govorila je o osjećaju zbog kojeg ljudi uopće igraju sport. Nitko ne očekuje da će sudac biti nepogrešiv. Pogreške su sastavni dio nogometa, baš kao i promašeni ziceri ili loša dodavanja. Ali svaki sportaš očekuje da će o njegovom trudu odlučivati poštena primjena pravila.
Vučković nije sudac na početku karijere. Iza njega su godine iskustva i velik broj odsuđenih utakmica. Upravo zato od takvog iskustva prirodno je očekivati ne samo dobro poznavanje Pravila nogometne igre, nego i svijest o tome kakve emocije proizvodi svaka pogrešna procjena.
Jer rezultat ove pripremne utakmice zaboravit će se vrlo brzo. Ono što ostaje jest spoznaja da pravda i nepravda u sportu nikada nisu samo pitanje jednog zvižduka. One određuju način na koji igrači doživljavaju vlastiti trud, svoj rad i poštovanje prema igri. A možda je upravo zato rečenica izgovorena na Kajzerici vrijednija od bilo kojeg rezultata.
"Nisam se jutros digao u šest ujutro da ti radiš ovo."