Dok se Svjetsko prvenstvo igra na travnjacima Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Meksika, jedna se rasprava vodi daleko od stadiona. Ne odnosi se na suđenje, rezultate ili kvalitetu nogometa, nego na način na koji FIFA upravlja jednim od svojih najvrjednijih resursa – ulaznicama.
Posljednjih dana u dijelu njemačkih medija pojavile su se kritike usmjerene prema predsjedniku FIFA-e Gianniju Infantinu. U središtu tih kritika nije tvrdnja da je Infantino osobno sudjelovao u preprodaji ulaznica niti da je počinio kazneno djelo. Pitanje je drukčije: je li FIFA uspostavila sustav koji nacionalnim savezima omogućuje raspolaganje vrlo vrijednim kontingentima ulaznica, bez dovoljno transparentnosti o tome kako se one dalje distribuiraju.
Takva rasprava nije nova. Svako Svjetsko prvenstvo donosi golemu potražnju koja višestruko nadmašuje broj dostupnih ulaznica. Upravo zato svaka ulaznica postaje roba velike tržišne vrijednosti. Kada određene količine ulaznica dobivaju nacionalni savezi, prirodno se otvara pitanje prema kojim kriterijima ih raspodjeljuju i završavaju li dio njih na sekundarnom tržištu po višestruko većim cijenama.
Ako se to događa, odgovornost više nije samo na onima koji ulaznice preprodaju. Otvara se pitanje odgovornosti sustava koji je takvu mogućnost omogućio.
Gdje je stvarni problem?
Problem nije sama preprodaja. Ona je posljedica.
Pravo pitanje glasi: zašto je sustav raspodjele organiziran upravo na taj način?
FIFA je organizacija u kojoj svaki nacionalni savez, bez obzira na svoju veličinu ili nogometnu snagu, raspolaže jednim glasom na Kongresu. Upravo zato odnosi između vodstva FIFA-e i nacionalnih saveza imaju veliku političku težinu.
Ulaznice za Svjetsko prvenstvo nisu običan proizvod. Zbog ogromne potražnje one predstavljaju iznimno vrijedan resurs. Tko odlučuje o njihovoj raspodjeli raspolaže nečim što ima veliku financijsku, ali i političku vrijednost.
Zbog toga dio kritičara smatra da pitanje ulaznica nije samo organizacijsko nego i upravljačko pitanje.
Transparentnost ili politički kapital?
Nitko razuman neće tvrditi da svaki nacionalni savez zloupotrebljava svoje kontingente niti da svaka dodijeljena ulaznica završava u preprodaji.
Ali upravo zato transparentnost postaje ključna.
Koliko je ulaznica dobio pojedini savez? Po kojim kriterijima su dodijeljene? Tko ih je na kraju kupio?
Jesu li završile kod navijača ili na tržištu gdje su višestruko skuplje prodane?
Što je sustav zatvoreniji, to ostavlja više prostora za sumnje.
Arhitektura moći
Infantinov problem nije samo cijena ulaznice, nego arhitektura moći. FIFA formalno govori o navijačima, dostupnosti i globalnom nogometu, a istodobno dopušta sustav u kojem nacionalni savezi raspolažu vrijednim kontingentima ulaznica. Ako se te ulaznice potom preprodaju skuplje, korist ne mora ići izravno Infantinu da bi politička korist postojala.
Savezi koji dobivaju pristup takvom resursu znaju kome taj sustav duguju.
U FIFA-i se glasovi ne kupuju nužno kuvertama. Ponekad se kupuju pristupom, privilegijama i šutnjom.
Upravo zato rasprava o ulaznicama nije priča o nekoliko preprodavača. Ona otvara mnogo važnije pitanje: može li organizacija koja upravlja svjetskim nogometom zadržati povjerenje javnosti ako njezin sustav raspodjele najvrjednijih resursa ostavlja prostor za sumnju da se njima, osim navijača, grade i politički odnosi unutar same FIFA-e.