Već nekoliko trenutaka nakon objave našeg članka “Layec više ne može ignorirati kako zvuči hrvatski VAR — sustav koji ne smije zvučati kao panika” počele su stizati prve reakcije iz sudačkih krugova. Dio njih smatra da smo možda bili prestrogi prema šefu sudačke organizacije Bertrandu Layecu, uz argument kako je upravo on posljednjih sezona donio određene pozitivne pomake i drukčiji odnos prema sucima.
Jedan od sugovornika tvrdi kako je velik dio sudaca zadovoljan Layecovim tretmanom, a kao primjer navodi upravo situaciju iz derbija Dinamo – Hajduk i pogrešnu odluku koja je prethodila Beljinom golu za 2:0.
“Layec će sigurno Pavlešiću ponovno dati utakmicu već u narednom kolu. Prije njegova dolaska takve pogreške često su značile određenu kaznu i pauzu suđenja. A ni trener ne udaljava igrača zato što je promašio penal”, objašnjava naš sugovornik.
Slično gledaju i na audio snimke iz VAR sobe koje su izazvale dosta reakcija u javnosti. Oni u tome ne vide poseban problem, nego smatraju da se radi o adrenalinskim situacijama kakve utakmice visokog rizika prirodno nose.
“Kada bi ljudi čuli kako izgledaju reakcije na klupama, među trenerima i igračima, sve bi im bilo jasnije”, dodaju.
I tu dolazimo do ključne točke prijepora.
Da, nogomet nosi emociju, pritisak i kaos trenutka. Ali upravo zato smatramo da takve snimke možda trebaju ostati alat interne analize, a ne javni proizvod. Jer kada komunikacija iz VAR sobe u javnosti zvuči kao improvizacija, panika ili nesigurnost, tada problem više nije samo jedna odluka nego percepcija cijelog sustava.
Posebno nam se iz sudačkih krugova naglašava kako dio problema nastaje u interpretaciji Layecovih analiza i priopćenja. Tvrdi se da pojedini prijevodi i tumačenja u javnosti ne prenose uvijek točno ono što je želio reći.
Možda.
Ali ako je to doista problem, onda upravo Layec ima dovoljno autoriteta i ovlasti prepoznati ljude koji mu komunikacijski štete i riješiti taj dio sustava. Jer u ovakvom poslu percepcija postaje gotovo jednako važna kao i sama odluka na terenu.
Neki su nam također sugerirali kako trenutak objave našeg članka nije slučajan ni bezazlen jer se upravo sada razgovara o Layecovom novom ugovoru.
No ako postoje anomalije, nikada nije pogrešan trenutak da ih se otvori. Pogotovo ako je cilj bolji hrvatski nogomet i vjerodostojnije suđenje.
Činjenica jest da hrvatskih sudaca danas gotovo nema na najvećim muškim svjetskim nogometnim pozornicama. Ima ih u ženskom nogometu i upravo žene trenutno možda najbolje čuvaju međunarodni ugled hrvatskog suđenja.
Istodobno, jučerašnje finale pokazalo je i drugu stranu priče. Erceg je utakmicu odsudio mirno, kontrolirano i bez potrebe da postane glavna tema događaja. Ako je to rezultat Layecovog načina rada, onda za to svakako zaslužuje priznanje.
Ali upravo tu možda dolazimo i do najvažnijeg pitanja cijele priče.
Ako Layec doista želi ostaviti ozbiljan trag u hrvatskom suđenju, tada neće biti dovoljno samo stati iza sudaca kada pogriješe ili donositi drukčiji model upravljanja od prethodnika. Morat će prepoznati i one koji unutar samog sustava koče brže reforme hrvatskog suđenja te imati snage napraviti otklon od takvih odnosa i navika.
Jer problem hrvatskog suđenja nikada nije bio samo jedna pogrešna odluka, nego dojam zatvorenog sustava koji se presporo mijenja i još sporije prihvaća odgovornost prema javnosti.
Ako želimo da ugled hrvatskog nogometa na najvećoj svjetskoj sceni jednog dana prate i hrvatski suci, tada će hrvatsko suđenje morati postati modernije, komunikacijski jasnije i profesionalno uvjerljivije nego danas.
A to više nije pitanje samo kvalitete pojedinog suca.
To je pitanje povjerenja u cijeli sustav.