Sportski liječnički pregledi godinama su prolazili gotovo neprimjetno jer su predstavljali još jednu rutinsku obvezu roditelja djece koja treniraju. No kada je cijena pregleda počela rasti prema 70 eura, otvorilo se pitanje o kojem se u Hrvatskoj gotovo nikada ozbiljno nije raspravljalo: što zapravo financiramo kroz sustav zakonski obveznih periodičnih pregleda sportaša? U zemlji koja već kroz poreze financira javno zdravstvo, obiteljsku medicinu i sport kroz lokalne proračune, sve više roditelja počinje se pitati je li postojeći model prvenstveno usmjeren na zaštitu zdravlja djece ili je s vremenom postao veliko i stabilno tržište ponavljajućih medicinskih usluga.
Postoje teme koje godinama prolaze gotovo neprimjetno sve dok ljudima ne počnu ozbiljnije udarati po kućnom budžetu. Sportski liječnički pregledi upravo su jedna od takvih tema.
Dugo se o njima gotovo nije ni raspravljalo. Roditelji su ih doživljavali kao dio sportske rutine: članarina, oprema, kopačke, putovanja i liječnički pregled.
Treba papir, dijete ide igrati i život ide dalje.
Dok je pregled koštao desetak eura, malo je tko razmišljao o tome kako je cijeli sustav zapravo organiziran. Nije bio mali trošak, ali nije bio ni nešto zbog čega će roditelj ozbiljno zastati i pitati se: čekajte malo, što ja zapravo ovdje financiram?
No posljednjih godina cijene pregleda počele su rasti. Danas roditelji često izdvajaju oko 70 eura za pregled bez kojeg dijete ne može igrati službena natjecanja.
I upravo je taj trenutak prvi put otvorio ozbiljniju raspravu.
Jer kada nešto postane skupo, ljudi počnu gledati kako sustav funkcionira.
A tada se otvara vrlo zanimljiva slika.
U Hrvatskoj su sportski liječnički pregledi zakonska obveza. Bez važeće potvrde registrirani sportaš ne može nastupati za klub. To ne vrijedi samo za profesionalce nego i za: djecu, amatere, mlađe kategorije, veterane i velik broj sportova.
Drugim riječima, ne govorimo o malom broju ljudi.
Hrvatska ima stotine tisuća registriranih sportaša. Samo nogomet broji više od sto tisuća registriranih igrača, a kada se tome dodaju rukomet, košarka, borilački sportovi, atletika, plivanje i drugi sportovi, dolazimo do ogromnog sustava obveznih pregleda koji se iz godine u godinu ponavljaju.
I sada dolazimo do možda najvažnijeg pitanja cijele priče.
Tko zapravo sve to financira?
Na prvi pogled odgovor je jednostavan: roditelji.
Ali kada se malo zagrebe ispod površine, vidi se da isti građani sustav financiraju više puta.
Prvi put kroz poreze.
Iz poreza se financira: javno zdravstvo, HZZO, mreža obiteljske medicine, ali i sport kroz lokalne proračune.
Gradovi i općine izdvajaju ozbiljan novac za klubove, posebno za rad s djecom i mlađim kategorijama.
Zatim roditelji ponovno financiraju sport kroz: članarine, opremu, putovanja, prehranu, turnire i kampove.
A onda dolazi još jedan trošak: zakonski obvezni sportski pregled.
I upravo tu nastaje zanimljivo pitanje racionalnosti sustava.
Jer Hrvatska već ima mrežu obiteljske medicine koju građani financiraju kroz javni zdravstveni sustav. Obiteljski liječnici i pedijatri: vode kartone djece, poznaju njihovu anamnezu, prate razvoj i reagiraju kada se pojavi zdravstveni problem.
Pa se legitimno može pitati: zašto se paralelno stvara dodatni sustav obveznih periodičnih sportskih pregleda?
To ne znači da sportski pregledi nisu važni. Naprotiv.
Ozbiljan zdravstveni nadzor djece koja se bave sportom potpuno je logičan i potreban. Nitko razuman ne može biti protiv preventive i zaštite zdravlja mladih sportaša.
Ali pitanje je: je li postojeći model organiziran na najracionalniji način?
Tu usporedba s Austrijom postaje zanimljiva.
Ne zato da bi se tvrdilo kako je njihov sustav savršen. I u Austriji postoje kritike da nema dovoljno periodične kontrole sportaša. No austrijski model počiva na drukčijoj logici.
Prilikom registracije sportaša pregled često obavlja ili potvrdu izdaje obiteljski liječnik koji dijete već prati kroz zdravstveni sustav. Ne postoji masovni model zakonski obveznih periodičnih sportskih pregleda kakav postoji u Hrvatskoj.
Drugim riječima, Austrija polazi od pretpostavke da država već financira liječnika koji prati dijete i ima uvid u njegovo zdravstveno stanje.
I upravo tu dolazimo do zanimljive rasprave.
Je li racionalnije: ulagati u bolju povezanost klubova i obiteljskih liječnika, razmjenu informacija, kvalitetniji zdravstveni nadzor kroz postojeći sustav, ili stvarati paralelni model periodičnih potvrda koji se stalno obnavlja i dodatno financijski opterećuje roditelje?
Jer hrvatski sustav danas više ne izgleda kao mala administrativna formalnost.
Ako se okvirno računa broj registriranih sportaša i prosječna cijena pregleda, dolazi se do tržišta koje vrijedi desetke milijuna eura godišnje.
I tu priča dobiva novu dimenziju.
Jer svaki sustav koji se temelji na: zakonskoj obvezi, velikom broju korisnika i stalno ponavljajućim uslugama, s vremenom razvija vlastitu ekonomsku logiku.
Takvi sustavi prirodno rastu, šire mrežu usluga, poskupljuju i postupno stvaraju stabilan poslovni prostor.
Upravo zato danas više nije nevažno tko se nalazi u tom sektoru.
Kada se posljednjih godina u medijima spominje ime dr. Tomislava Madžara, tada se uglavnom ne govori samo o jednom liječniku ili jednoj poliklinici, nego o mnogo široj priči u kojoj se prepliću: privatno zdravstvo, sport, HZZO, javni novac, političke veze i sustav zdravstvenih usluga koji je s vremenom postao ozbiljan poslovni prostor.
Upravo zato njegovo ime često ulazi u rasprave o: financiranju zdravstvenih ustanova, sportskim pregledima, ugovorima, privatnim poliklinikama i mreži poslova vezanih uz zdravstveni sustav.
A kada se paralelno otvara pitanje zakonski obveznih sportskih pregleda koji danas predstavljaju tržište vrijedno desetke milijuna eura godišnje, tada je logično da javnost počinje promatrati i tko se sve nalazi unutar tog sustava, koliko je on s vremenom postao unosan i kome takav model dugoročno najviše odgovara.
I možda je upravo rast cijena pregleda prvi put razotkrio puni razmjer priče koju godinama nitko nije ozbiljno problematizirao.
Jer dok je pregled bio deset eura, sustav je prolazio ispod radara.
Danas, kada roditelji sport djece osjećaju svaki novi trošak, počinje se otvarati pitanje koje je dugo ostajalo po strani: štiti li hrvatski model prvenstveno zdravlje sportaša ili je s vremenom postao sustav višestrukog ponavljanja istog financiranja kroz koji se stvorilo veliko i stabilno tržište medicinskih potvrda?