Dok tereni u Sigetu miruju, a travnjak se natapa za početak priprema, dvojica igrača koji su prošle sezone nosili važan dio tereta Hrvatskog dragovoljca s Hrvatskom U-19 reprezentacijom čekaju polufinale Europskog prvenstva. Kostopeč i Godec u Sigetu su odradili seniorsku polusezonu, bili među najboljima u momčadi koja je izborila ostanak, a sada su na velikoj reprezentativnoj sceni.
Kostopeč je protiv Italije ponio epitet igrača utakmice, Godec je bio strijelac u susretu sa Srbijom. Te dvije činjenice možda najbolje objašnjavaju ono o čemu se u 2. NL često premalo govori: razvojna liga ima smisla samo ako mladom igraču daje prostor, minute, odgovornost i vidljivost.
Upravo zato razgovor s direktorom Darkom Brnasom i sportskim direktorom Milom Buincem ne ostaje samo priča o Hrvatskom dragovoljcu. On otvara širu temu — što 2. NL zaista jest, što bi trebala biti i zašto je pogrešno od nje stvarati iluziju egzistencijalnog nogometa.
„Nismo klub preuzeli da bismo dopustili da se dalje urušava. Naša je obveza stabilizacija i tome smo potpuno posvećeni. Mnogi ne razumiju ovakav pristup, ali naš je prioritet najprije stabilizirati klub — kako na sportskom planu, tako i u infrastrukturnom i organizacijskom smislu. Želimo stabilan budžet, jasno definiran i namjenski određen”, govori nam Brnas.
Buinac se nadovezuje:
„Ne smijemo se ponovno dovesti u prošlosezonsku situaciju. Izvukli smo se, ali sada moramo stvoriti roster koji će nam donijeti mir. To neće biti nimalo lako, jer danas gotovo svi očekuju da od igranja trećeg ranga mogu živjeti, a mi im to ne možemo osigurati.”
Upravo je u toj rečenici sadržana stvarnost 2. NL. To nije rang iz kojega bi mladi igrač trebao planirati egzistenciju. To je rang u kojem se treba razvijati, učiti, očvrsnuti i pokazati može li iz juniorskog nogometa prijeći u stvarni seniorski ritam. I HNS tu ligu, s razlogom, promatra kao razvojnu. Ona bi trebala biti most, a ne završna stanica.
Tako razmišljaju dvojica najodgovornijih ljudi kluba, oni koji su preuzeli zadaću održati Hrvatski dragovoljac živim i postupno ga stabilizirati. Brnas pritom podsjeća da je klub u postupku predstečajne nagodbe i da svaki euro mora biti pažljivo usmjeren kako bi se izbjegao stečaj i osigurala svakodnevna funkcionalnost.
Istodobno, naglašava kako se klub ne želi dovesti u situaciju da igračima obećava ono što ne može ispuniti.
„Mi svakome, osobito mladim igračima, nudimo platformu koja ih može učiniti vidljivima. Ne govorimo da trebaju igrati pro bono, ali ne možemo im nuditi naknade od kojih se može živjeti. To u ovom trenutku nije realnost Hrvatskog dragovoljca”, kaže Brnas.
Iskustvo s mladim igračima koji su prošle sezone stigli na posudbu iz Lokomotive pokazuje koliko takav put može biti koristan. Došli su u teškom trenutku, u klub koji se borio za ostanak, i dobili priliku igrati seniorski nogomet. Većina njih tu je priliku iskoristila. Postali su vidljivi, dobili prve prave minute među seniorima, osjetili pritisak rezultata i utakmica koje nešto znače.
Danas neki od njih imaju ponude klubova iz 1. NL. I to je dobro. To znači da je platforma imala smisla. Ali baš tu počinje pitanje razuma i strpljenja. Je li za mladog igrača uvijek najbolje odmah otići dalje? Ili bi za neke bilo korisnije još neko vrijeme ostati u poznatom okruženju, kod trenera koji ih poznaje, u klubu u kojem znaju da će igrati i razvijati se?
Nažalost, nestrpljivost agenata često je neizmjerna. Prečesto se sve gleda kroz prvu sljedeću naknadu, prvu proviziju, prvi pomak prema “većem” klubu. Ni roditelji nisu uvijek racionalniji. Razumljivo je da žele najbolje za svoje dijete, ali najbolje nije uvijek ono što se u tom trenutku čini financijski privlačnije.
U nogometu se karijere ne grade samo ugovorima. Grade se utakmicama, kontinuitetom, pravim odlukama i strpljenjem.
Vrijedi se prisjetiti puta Luke Modrića. Nije odmah iz juniora postao Luka Modrić kakvog danas zna cijeli svijet. Kalio se kroz seniorski nogomet u Interu iz Zaprešića, potom u Zrinjskom u Bosni i Hercegovini, pa tek onda u Dinamu, iz kojega je otišao prema velikoj europskoj karijeri. Taj put nije bio najbrži ni financijski najizdašniji u ranoj fazi. Ali bio je razvojno zdrav. Danas je Modrić igrač kojem se već dugo ne postavlja pitanje cijene, nego pitanje trajanja veličine.
Zato bi mladi igrači, njihovi roditelji i agenti morali razumjeti što znači 2. NL. Ona nije obećanje lagodnog života od nogometa. Ona je prilika da se igrač izgradi. Da postane vidljiv. Da dobije prve seniorske rane i prva seniorska priznanja. Da nauči igrati kada je teško, kada je teren loš, kada je rezultat pritisak, kada tribina nije puna, ali utakmica svejedno nosi težinu.
Hrvatski dragovoljac danas ne može i ne želi obećavati ono što ne može ispuniti. To je možda manje privlačno od velikih riječi, ali je poštenije. Klub koji je u postupku predstečajne nagodbe mora paziti na svaki euro. Njegova obveza nije stvarati iluziju, nego stabilizirati se, preživjeti i ponuditi igračima ono što stvarno može dati.
A mladom igraču koji tek ulazi u seniorski nogomet to često može biti najvrjednije: ozbiljan rad, minutaža, povjerenje i prostor da ga netko primijeti.
U nogometu se ponekad prebrzo pita koliko se može zaraditi. Pravo pitanje za mladog igrača trebalo bi biti: gdje mogu napredovati, gdje mogu igrati i tko će mi pomoći da postanem bolji?
Jer od 2. NL možda se ne živi. Ali se iz nje, ako se pametno radi i strpljivo raste, može krenuti prema nogometnom životu.