Kada se govori o razvoju mladih nogometaša, često se stvara dojam da je svaki prelazak u viši rang automatski korak naprijed. Čim se pojavi nekoliko dobrih utakmica, počinju razgovori o novom klubu, višem natjecanju i sljedećoj stepenici.
No nogometni razvoj rijetko slijedi tako jednostavnu logiku.
Raul Florucz danas je austrijski reprezentativac i igrač belgijskog prvaka Union Saint-Gilloisea. Njegov put prema vrhu nije bio spektakularan niti brz. Vodio je preko Sesveta, Hrvatskog dragovoljca i Jaruna. Upravo su mu te sredine dale ono što mladom igraču najviše treba – utakmice, odgovornost i kontinuitet.
Florucz nije postao bolji igrač zato što je rano stigao u viši rang. Postao je bolji zato što je igrao.
Sličnu je filozofiju godinama gradio Jerko Leko u Jarunu. Mnogi mladi igrači ondje nisu dobivali naslovnice, ali su dobivali minute. Nisu stjecali status velikih talenata preko društvenih mreža, nego na travnjaku. Jedan od primjera je i Krivak, koji je svoj razvojni put gradio upravo kroz takvo okruženje prije nego što je ostvario transfer.
Danas se nešto slično može prepoznati i u Sigetu.
Dolaskom Jordija Blanca Morena Hrvatski dragovoljac nije samo izborio ostanak. U vrlo kratkom vremenu stvoreno je natjecateljsko i razvojno okruženje u kojem su mladi igrači dobili priliku preuzeti odgovornost. Rezultat toga nije bilo samo spašavanje sezone nego i proljeće u kojem je momčad osvojila 20 bodova u posljednjih 12 kola.
Takav učinak nije nastao slučajno.
Iza njega stoje rad, organizacija, povjerenje i jasna raspodjela uloga. Upravo su to elementi koji mladom igraču omogućuju razvoj.
Zato se danas nameće zanimljivo pitanje. Je li za dio tih igrača najbolji sljedeći korak odlazak ili ostanak?
U nogometu često presudnu riječ ne vode samo treneri i klubovi. Tu su i agenti, roditelji, prijatelji, očekivanja okoline i osobne ambicije mladih ljudi. Sve je to razumljivo. Svatko želi napredak. Svatko želi vjerovati da je sljedeća stepenica odmah iza ugla.
Ali razvoj karijere nije uvijek utrka prema višem rangu.
Ponekad je najveća pogreška napustiti sredinu u kojoj igrač igra, ima povjerenje trenera i poznaje zahtjeve sustava kako bi otišao u okruženje gdje će ponovno morati krenuti od početka.
Mladi igrač može napredovati samo ako igra.
To je jednostavna istina koju nogomet povremeno zaboravlja.
Poznata svlačionica, poznat trener, poznati zahtjevi i kontinuitet rada često vrijede više od samog naziva lige u kojoj se nastupa. Nije svaki ostanak znak stagnacije, kao što ni svaki odlazak nije znak napretka.
Upravo zato Hrvatski dragovoljac danas može imati ulogu veću od one koju pokazuje prvenstvena tablica.
Ako je momčad u proljetnom dijelu, pod pritiskom borbe za ostanak, uspjela osvojiti 20 bodova u 12 utakmica, onda nije teško zamisliti da uz nekoliko kvalitetnih pojačanja u novoj sezoni postane jedan od značajnijih čimbenika 2. NL.
Takav razvoj događaja ne bi bio važan samo za klub.
Bio bi važan i za hrvatski nogomet.
Jer hrvatskom nogometu trebaju sredine poput nekad Jaruna kakav je godinama stvarao Jerko Leko. Trebaju mu sredine poput današnjeg Sigeta, u kojima mladi igrači ne dobivaju obećanja nego priliku da igraju.
Na kraju, karijere se ne grade rangovima natjecanja.
Grade se minutama.
A minute su često najvrjedniji kapital koji mladi nogometaš može imati.