Posljednjih dana, uoči utakmice Hrvatske i Engleske na Svjetskom prvenstvu, jedna se riječ nametnula kao gotovo obvezan dio javnog govora. Ta riječ je pozitiva.
Slušali smo kako treba biti pozitivan. Kako treba širiti pozitivu. Poruka nije bila upućena samo navijačima. Bila je upućena i novinarima, urednicima, analitičarima i gostima u studijima. Kao da je poželjan ton unaprijed određen, a svako drukčije mišljenje moglo biti protumačeno kao nedostatak vjere, podrške ili domoljublja.
No što zapravo znači riječ pozitiva?
Opće značenje, najčešće danas: nešto što je dobro, povoljno, optimistično, pozitivna strana neke situacije, a u psihologiji i svakodnevnom govoru može označavati optimističan stav, vedrinu ili pozitivnu energiju. U fotografiji je pozitiv: slika na kojoj su tonovi prikazani prirodno, za razliku od negativa.
Kao fotograf, uvijek se vraćam njezinu izvornom značenju. U fotografiji pozitiv nije uljepšana slika. Nije optimistična slika. Nije slika iz koje su uklonjeni nedostaci. Pozitiv je razvijena stvarnost. Ono što je objektiv zabilježio, pozitiv će pokazati. Ako je na licu bora, vidjet će se bora. Ako postoji sjena, vidjet će se sjena. Ako postoji osmijeh, vidjet će se osmijeh. Pozitiv ne bira što će prikazati, nego prikazuje ono što jest.
Zato je zanimljivo kako je riječ pozitiva u javnom prostoru posljednjih godina dobila gotovo suprotno značenje. Više ne označava vjerno prikazivanje stvarnosti, nego često odabir samo onog dijela stvarnosti koji želimo vidjeti.
Tako smo posljednjih dana slušali puno o vjeri, zajedništvu, atmosferi i optimizmu. A nakon utakmice ponovno smo slušali o emocijama, karakteru i ponosu. Sve je to legitimno i sve to pripada sportu. Ali ono što je izostalo jednako je zanimljivo kao i ono što je rečeno.
Nakon utakmice Portugala bez problema se moglo čuti: „Ništa od velikog Ronalda.“ Dakle, analiza igre najveće portugalske zvijezde nije bila problem. Nakon utakmice Hrvatske gotovo se nitko nije ozbiljnije osvrnuo na Modrićev nastup. Kao da su neki igrači postali nedodirljivi upravo zbog potrebe da se održi pozitiva.
Musa je postigao pogodak. Njegove emocije i suze razumio je svatko tko voli nogomet. Ali istodobno je legitimno postaviti pitanje što se dogodilo nakon njegove zamjene. Što je donio Matanović? Je li Hrvatska nakon promjena bila bolja ili lošija? To su pitanja bez kojih nema ozbiljne analize.
Jednako je legitimno pitati kako se vrednuju kriteriji. Ako je Mišić za reprezentaciju prestar, zašto je dob odlučujući argument u jednom slučaju, a ne u drugom? Ako Beljo zabija više od napadača koji dobivaju priliku, zašto nije u reprezentaciji? Ne tvrdim da na ta pitanja postoji samo jedan odgovor. Tvrdim da ona zaslužuju biti postavljena.
Tu dolazimo do srži problema.
Nije problem u pozitivi, on nastaje kada pozitiva postane važnija od stvarnosti.
Kada se od novinara više ne očekuje da opisuju ono što vide, nego ono što je poželjno reći. Kada se analiza zamijeni navijanjem. Kada kritika postane nepoželjna ne zato što je netočna, nego zato što kvari raspoloženje.
Svaka ideja koja se proglasi apsolutno pozitivnom prije ili kasnije počinje proizvoditi svoju suprotnost. Jer stvarnost ne nestaje zato što smo je prestali spominjati. Ona samo čeka trenutak kada će se ponovno pojaviti.
Zato vjerujem da naciji ne treba pozitiva. Naciji treba higijena duha.
A higijena duha počinje onoga trenutka kada smo spremni čuti i ono što nam se ne sviđa. Kada možemo istodobno voljeti reprezentaciju i kritički govoriti o njezinoj igri. Kada možemo poštovati Modrića i razgovarati o njegovoj izvedbi. Kada možemo slaviti pogodak i analizirati utakmicu.
Zdrava zajednica ne boji se kritike. Ona se boji gubitka sposobnosti da kritiku čuje.
Možda se upravo zato vrijedi vratiti fotografskom značenju riječi pozitiva. Pozitiv nije uljepšana stvarnost. Pozitiv je razvijena stvarnost. Sve drugo pripada propagandi, marketingu ili navijanju.
A novinarstvo bi ipak trebalo pripadati istini.