ZAGREB-ŠPANSKO 0:0
ZAGREB. Stadion: Veslačka. Gledatelja 40. Sudac: Golub (Krapina) Pomoćni: Mlinac (Zagreb) i Kumpar (Stubičke Toplice) Delegat: Dumančić (Zagreb)
ZAGREB: Assuncao Capitao Afonso, Boiko, Owsianiak ( od 80'), Brajković, Kolegjeraj (od 63' Prekpalaj), Pavković, Simeunović, Acero Sanguna (od 80' Moquin-Završki), Peruzović, Spajić, Fiori (od 63' Macner).
Trener: Dražen Medić
ŠPANSKO: Turčić, Juroš, Dominković, Možanić (od 90' Kantolić), Grdiša, Althaller (od 46' Sabljić), Ivezić, Perić (od 56 Teofilović), Kraljević (od 73' Horvat), Papić, Sekulić.
Trener: Miroslav Kuljanac
Na travnjak Veslačke danas su istrčala dva zagrebačka kluba koja dijeli mnogo više od bodova na tablici 4. NL.
S jedne strane Špansko, kvartovski klub koji je iznjedrio Branka Strupara, jednog od najubojitijih napadača belgijskog nogometa svoga vremena.
S druge Zagreb, nekadašnji prvak Hrvatske, klub kroz koji su prolazili Zlatko Kranjčar, Ivica Olić, Davor Vugrinec... a kasnije i ljudi poput Sergeja Jakirovića.
I upravo u toj razlici skriva se cijela priča ove utakmice.
Zagreb i Špansko u Veslačkoj su podijelili bodove pred četrdesetak gledatelja raspoređenih između tribine i ograde uz teren.
Za utakmicu dva zagrebačka kluba koja imaju duboko upisana mjesta u nogometnoj povijesti Zagreba prizor je djelovao gotovo nestvarno. Nogometna kvaliteta susreta ostala je u drugom planu, na razini koja teško može nositi težinu imena i uspomena koje oba kluba nose iza sebe. Sve više od toga pretvorilo bi se u kvalifikacije koje ovoga puta želimo izbjeći, jer ova utakmica ionako govori mnogo više sama o sebi nego što bi to mogao bilo kakav komentar.
Jer ono što se večeras igralo u Veslačkoj nije bila samo utakmica 4. NL. Bio je to susret dva kluba koji su kroz desetljeća svaki na svoj način ostavili trag u zagrebačkom nogometu, ali i podsjetnik koliko se Zagreb, njegov nogomet i njegov identitet mogu promijeniti u jednoj generaciji.
Špansko nikada nije glumilo veličinu. Ono je bilo i ostalo kvartovski klub zapadnog Zagreba, dovoljno velik da povremeno izbaci igrača europske klase, ali dovoljno realan da preživi vlastite granice. NK Zagreb bio je nešto sasvim drugo. Za generacije Zagrepčana on nije predstavljao samo nogometni klub, nego dio identiteta grada, njegov građanski i purgerski nogometni sloj, klub Kranjčevićeve, Trešnjevke i onog Zagreba koji je desetljećima rastao paralelno sa svojim stanovnicima.
Dok je GNK Dinamo Zagreb nosio širi hrvatski simbolički identitet, NK Zagreb bio je klub urbanog Zagreba. Mnogi koji danas gledaju njegov pad još pamte kako se klub probijao iz republičke lige prema vrhu jugoslavenskog nogometa, a kasnije i prema naslovu prvaka Hrvatske 2002. godine pod vodstvom Zlatka Kranjčara. Upravo zato današnji pogled na ljestvicu 4. NL djeluje gotovo nestvarno.
Jer NK Zagreb nije pao samo sportski.
Njegov stvarni pad počeo je mnogo ranije, u trenutku kada je klub prestao biti samo nogometna priča, a postao dio puno šire tranzicijske slike Zagreba. Dolaskom Dražena Medića i rušenjem stare uprave otvorena je nova era kluba, a paralelno s njom i projekt Veslačka — ideja koja je javno predstavljana kao razvojni iskorak, dok se u pozadini već počela crtati sasvim drugačija karta grada.
Prema informacijama do kojih je tijekom godina dolazio SportNews.hr, projekt izmještanja NK Zagreba iz Kranjčevićeve nije bio samo sportsko pitanje. U vrijeme kada je Zagreb ulazio u razdoblje snažne nekretninske ekspanzije, prostor oko Kranjčevićeve, naslonjen na zonu tadašnjeg Taxiremonta, počeo se promatrati kao iznimno vrijedan razvojni potencijal. Grad se mijenjao, širili su se trgovački centri i poslovne zone, a stari nogometni identiteti polako su gubili bitku s novim urbanim interesima.
U tom vremenu tranzicije mijenjao se i sam Zagreb. Nakon rata grad je rastao drugačije nego prije, političke i društvene mreže dobivale su novu snagu, a gradonačelnik Milan Bandić postajao je figura oko koje su se povezivali brojni projekti, interesi i novi centri moći. NK Zagreb našao se usred tog procesa.
A kada je klub jednom ušao u logiku projekta, više nikada nije uspio postati ono što je nekada bio.
Ali pravi lom NK Zagreba nije nastao onda kada su došli prvi loši rezultati. Nastao je u trenutku kada se projekt počeo raspadati iznutra, kada su se razišli ljudi i interesi koji su ga stvarali, a klub postupno prestao funkcionirati kao sustav.
Kako je vrijeme prolazilo, Dražen Medić sve je snažnije koncentrirao upravljanje kluba oko sebe. NK Zagreb više nije bio prostor različitih nogometnih autoriteta, nego klub u kojem je gotovo svaka važnija odluka prolazila kroz jednog čovjeka. Upravo tu počinje i ono što će kasnije postati simbol njegova pada, personalizacija kluba.
Mediću uskoro više nije bilo dovoljno mjesto predsjednika. Počeo se sve otvorenije uključivati i u sportski dio priče, pa je NK Zagreb postupno dobio apsurdnu situaciju u kojoj formalne funkcije i stvarni odnosi više nisu bili isti. Iako nije imao potrebne licence za vođenje momčadi, rješenje je pronađeno kroz model u kojem je Željko Kopić formalno bio trener, dok je stvarni utjecaj na momčad, prema onome što se godinama govorilo i pratilo oko kluba, imao upravo Medić.
U isto vrijeme klub je sve više poprimao obilježja privatnog sustava. U momčadi se promovirao i njegov sin, kapetanska traka postajala je simbol jednog novog odnosa prema klubu, a NK Zagreb sve se više udaljavao od identiteta koji ga je nekada činio posebnim. Klub koji je desetljećima stvarao igrače i trenere sada je sve više izgledao kao zatvoreni krug u kojem su institucija i jedna osoba postali gotovo istoznačnice.
S vremenom je cijela priča dobila i gotovo nadrealne obrise. Medić se sve snažnije okretao religiji i vlastitoj interpretaciji vjere, pa su se u pojedinim razdobljima na stadionu u Veslačkoj umjesto navijačkih pjesama sa zvučnika mogle čuti propovijedi Pape Ivana Pavla II. Za neke je to bio izraz osobnog uvjerenja, za druge još jedan dokaz koliko se klub udaljio od nogometa i postao produžetak karaktera čovjeka koji ga vodi.
A možda je upravo u tome sadržana najveća simbolika cijelog pada.
Katolička crkva, na koju se Medić često pozivao, počiva na ideji zajedništva i jednakosti zajednice vjernika, gdje je i Papa tek prvi među jednakima. NK Zagreb je, međutim, s godinama postajao upravo suprotno, klub u kojem je jedna osoba postajala važnija od same institucije.
Ostalo je danas već dio zagrebačke nogometne legende.
Medić i dalje stoluje u Veslačkoj, dok NK Zagreb nakon remija sa NK Špansko i dalje drži pretposljednje mjesto 4. NL. Špansko je, bez velikih projekata, bez velikih ambicija i bez velikih sukoba, mirno ostalo u sredini ljestvice.
I možda upravo zato ova večer u Veslačkoj govori mnogo više o Zagrebu nego o nogometu.