Nogomet je nekad bio bijeg od politike. Danas je njezin produžetak. Dok FIFA broji milijarde, a političari crtaju granice, obični navijač postaje kolateralna šteta spektakla koji je nekad bio njegov.
Postojalo je vrijeme kada si mogao vjerovati da je nogomet posljednje utočište običnog čovjeka. Da postoji prostor gdje politika staje, a igra počinje. Danas, ta iluzija leži na podu — pregažena milijardama, interesima i hladnom logikom moći.
Svjetsko prvenstvo 2026. neće biti samo turnir. Bit će test — tko ima pravo na nogomet.
Na jednoj strani stoji FIFA, organizacija koja je od igre stvorila globalni biznis bez presedana. Dinamičke cijene karata, VIP paketi, korporativne lože — sve to jasno poručuje: nogomet više nije za sve. On je za one koji si ga mogu priuštiti.
Na drugoj strani stoji politika. Sjedinjene Države, domaćin prvenstva, uvode stroge kontrole, granice, birokraciju koja ne poznaje emociju igre. Navijač više nije gost — on je potencijalni problem koji treba filtrirati.
I tu dolazimo do apsurda.
Europska unija sada pokušava zaštititi svoje građane. Ne zato što je otkrila ljubav prema nogometu, nego zato što je shvatila da je igra postala instrument. Instrument moći, kontrole i profita.
Gianni Infantino, čovjek koji je trebao biti čuvar igre, danas više nalikuje brokeru između politike i kapitala. Njegovi odnosi s političkim elitama nisu slučajnost — oni su logičan nastavak transformacije FIFA-e u globalnog igrača koji više ne odgovara navijačima, nego centrima moći.
A navijači?
Oni su ostali negdje između. Između cijena koje si ne mogu priuštiti i granica koje možda neće prijeći. Između spektakla koji gledaju na ekranima i stvarnosti u kojoj više nisu dobrodošli.
Nogomet nije nestao. Ali je promijenio vlasnika. I to je možda najopasnija promjena od svih.
Jer kada sport izgubi svoj narod —on više nije sport.
On je proizvod.