Navijaštvo je jedna od rijetkih emocija koju odrasli ljudi zadržavaju iz djetinjstva. Želja da pobijedi „naša“ momčad, tuga kada izgubimo, ponos kada slavimo. U tom trenutku nije važno tko igra, odakle dolazi ili koliko zarađuje. Važno je samo jedno: „mi“ protiv „njih“.
Ta jednostavna emocija ima veliku snagu. Ona stvara zajedništvo koje se teško može postići u svakodnevnom životu. Ljudi različitih zanimanja, svjetonazora i društvenog statusa odjednom pjevaju istu pjesmu i navijaju za isti grb. U tom trenutku svi su dio iste priče.
Ali upravo ta emocija često postaje i savršeni štit za one koji upravljaju sportom.
Sport danas odavno nije samo igra. On je industrija. Klubovi su poduzeća, igrači su investicije, a natjecanja su veliki poslovni projekti u kojima se vrte milijuni. No navijači to rijetko vide jer gledaju ono što je na terenu: gol, medalju, pobjedu.
Kada rezultati dolaze, pitanja se rijetko postavljaju.
Hrvatski nogomet to je već jednom pokazao. Godinama je uspjeh opravdavao sve. Klubovi su prodavali igrače za milijune, reprezentacija je bila konkurentna, trofeji su se nizali. U takvom ozračju mnogi su spremno zatvarali oči pred načinom na koji sustav funkcionira. Tek kada su institucije počele postavljati pitanja, postalo je jasno koliko je duboko sport povezan s novcem, politikom i osobnim interesima.
Slična logika može se vidjeti i u drugim sportovima.
Hrvatsko skijanje godinama je živjelo na valu uspjeha Janice i Ivice Kostelića. To je bila jedna od najljepših sportskih priča koje je ova zemlja imala. Olimpijska zlata, veliki kristalni globusi i utrka Svjetskog kupa na Sljemenu pretvorili su Zagreb u svjetsku skijašku pozornicu. U tim godinama činilo se da je hrvatsko skijanje savršeno organiziran sustav.
No svaka takva priča ima i svoju drugu stranu.
Veliki sportski projekti gotovo uvijek nastaju na spoju sporta, politike i novca. Utrke, stadioni i spektakli ne organiziraju se samo zbog sporta. Oni donose publicitet, političke bodove i poslovne prilike. Kada se te tri stvari spoje, granica između sportskog projekta i političko-poslovnog projekta često postaje vrlo tanka.
U takvom sustavu ključnu ulogu imaju pojedinci. Karizmatični organizatori, menadžeri ili sportski funkcioneri koji drže konce u rukama. Dok rezultati dolaze, oni su vizionari i graditelji sustava. Kada sustav počne pucati, ista imena odjednom postaju simbol problema.
To nije samo hrvatska priča. Sport diljem svijeta funkcionira na sličan način. Emocija navijača stvara golemi kapital povjerenja, a taj kapital ponekad postaje valuta kojom se kupuje tišina. Ljudi koji vole sport često ne žele kvariti vlastitu radost sumnjama u ono što se događa iza kulisa.
Jer lakše je vjerovati u pobjedu nego postavljati neugodna pitanja.
Navijaštvo je zato paradoks. Ono je istovremeno najljepša i najranjivija strana sporta. Bez navijača sport bi bio samo posao, ali upravo zbog njihove emocije sport može postati i prostor u kojem se novac, politika i osobni interesi skrivaju iza zastava, grbova i medalja.
Možda je zato najvažnije pitanje koje sport danas mora postaviti sam sebi vrlo jednostavno: Tko smo zapravo „mi“ kada navijamo?
Navijači koji vjeruju u igru ili ljudi koji upravljaju sustavom koji se na toj emociji hrani.