Postoje transferi koji na papiru djeluju logično, financijski moćno i “europski”, a onda teren vrlo brzo pokaže koliko nogomet nema strpljenja za pogrešne procjene. Slučaj Adriana Jagušića upravo je takva priča.
Jedan od najvećih talenata hrvatskog nogometa ove je zime stigao u Atenu kao ozbiljan projekt Panathinaikosa. Transfer iz NK Slaven Belupo bio je vrijedan više od pet milijuna eura uz bonuse i postotak od buduće prodaje, što dovoljno govori koliko je klub vjerovao u njegov potencijal. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije stvarnost izgleda potpuno drukčije.
Pod vodstvom Rafe Beníteza mladi hrvatski reprezentativac praktički je nestao iz ozbiljne rotacije. Četiri službena nastupa, tek 66 minuta na terenu i osam utakmica provedenih na klupi bez ulaska nisu brojke koje prate igrača oko kojeg bi se trebala graditi budućnost.
I upravo tu dolazimo do problema koji se u hrvatskom nogometu prečesto ponavlja.
Jagušićev primjer gotovo je školski prikaz koliko karijere mladih igrača danas više ne ovise samo o talentu i radu, nego o procjenama ljudi koji ih okružuju. Ponekad i o procjenama vođenima kratkoročnim interesom, financijskim momentom ili željom da se “napravi veliki transfer” prije nego što je za njega došlo pravo vrijeme.
A paradoks njegove priče dodatno pojačava cijelu sliku.
Jagušić je nekoć bio dio omladinske škole GNK Dinamo Zagreb, ali tadašnja struka Akademije nije dovoljno prepoznala njegov potencijal. Odlazak u Koprivnicu pokazao se kao spas za razvoj karijere jer je u Slaven Belupu dobio ono što mlad igrač najviše treba, kontinuitet, povjerenje i minute. Upravo tamo eksplodirao je kao talent o kojem se počelo govoriti i izvan Hrvatske.
Kada je postalo jasno kakav potencijal Dinamo propušta, Zvonimir Boban snažno je zagovarao njegov povratak u Maksimir. Plan nije bio samo kupiti talent nego zaštititi njegov razvoj. Dinamo je, prema informacijama iz nogometnih krugova, bio spreman odmah potpisati Jagušića, ali ga ostaviti još jednu polusezonu u Koprivnici kako se ne bi prekidao ritam utakmica i razvoja. Ideja je bila jednostavna i nogometno logična: neka nastavi igrati, neka raste kroz kontinuitet i neka kroz dobre igre pokuša izboriti mjesto na popisu Zlatka Dalića za Svjetsko prvenstvo.
Umjesto toga stigla je Grčka.
Na papiru veliki transfer. U stvarnosti ozbiljan zastoj.
Jer mladom igraču od devetnaest ili dvadeset godina najgore što se može dogoditi nije pogreška na terenu, nego tišina. A Jagušić danas živi upravo to. Ne igra dovoljno da bi napredovao, ne igra dovoljno da bi ostao u fokusu reprezentacije i ne igra dovoljno da bi opravdao status jednog od najvećih talenata svoje generacije.
Svjetsko prvenstvo, koje je prije nekoliko mjeseci djelovalo kao realan san, danas izgleda dalje nego ikada.
I zato ova priča nije samo priča o jednom transferu. Ovo je priča o hrvatskom nogometu, o sustavu koji često prerano gura mlade igrače u “velike” transfere, o menadžerskim procjenama koje ne moraju uvijek biti nogometno najbolje i o tome koliko je kontinuitet igranja važniji od veličine ugovora.
Jer Jagušićev talent nije nestao u Ateni. Ali vrijeme u razvoju mladog igrača neumoljivo curi.