Dva pogotka u završnici finala juniorskog Hrvatskog nogometnog kupa protiv NK Slaven Belupo približila su Kaloyana Bozhkova široj hrvatskoj javnosti. No oni koji dulje prate mlađe kategorije znaju da se ne radi o igraču koji se pojavio preko noći.
Bozhkov je rođen 2008. godine u Plovdivu, a prve ozbiljne nogometne korake napravio je upravo u bugarskom nogometu. Prošao je škole PFC Lokomotiv Plovdiv i PFC Ludogorets Razgrad, kluba koji posljednjih godina dominira bugarskim nogometom i mnogo ulaže u razvoj mladih igrača.
Već tada u Bugarskoj nije bio nepoznato ime. Smatrali su ga jednim od zanimljivijih veznih igrača svoje generacije, a vrlo rano je ušao i u reprezentativni sustav. Nastupao je za mlađe selekcije Bugarske, od U15 do U19 reprezentacije, a jedno vrijeme nosio je i kapetansku traku bugarske U17 reprezentacije.
Put ga je potom doveo u Hrvatsku, prvo u NK Lokomotiva Zagreb, gdje je možda prvi put ozbiljnije skrenuo pozornost ljudi iz hrvatskog nogometa. Iako mlađi od dijela suigrača, već je tada dobivao minute i u juniorskoj konkurenciji Lokomotive koja je kasnije postala prvak Hrvatske.
Tada se već moglo primijetiti nešto što se danas još jasnije vidi u njegovoj igri, treneri mu vjeruju.
Ne zato što je najglasniji igrač na terenu, niti zato što oko sebe stvara veliku priču, nego zbog načina na koji igra i pristupa nogometu.
Jedan trener svojedobno ga je opisao vrlo jednostavno: “To je igrač kojeg svaki trener želi u momčadi.”
Ono što Bozhkova posebno izdvaja jest profil igrača koji danas postaje sve traženiji u modernom nogometu.
Iako je nominalno vezni igrač defenzivnijih zadataka, njegov nogometni okvir puno je širi od klasičnog zadnjeg veznog. U Bugarskoj su ga još ranije počeli opisivati kao modernog “box-to-box” veznjaka, igrača koji može pratiti ritam utakmice u oba smjera.
Riječ je o nogometašu dobrog pregleda igre, kvalitetnog kretanja i igrača koji razumije prostor. Može sudjelovati u organizaciji igre, zatvoriti tranziciju, ali i pojaviti se u završnici iz drugog plana.
Upravo zato njegova dva pogotka protiv Slaven Belupa u finalu kupa ne djeluju kao slučajnost.
Slične stvari pokazivao je i ranije. U Londonu je protiv Valencije ušao s klupe i u 115. minuti zabio pogodak koji je GNK Dinamo Zagreb odveo u polufinale međunarodnog turnira protiv Real Madrida.
Zanimljivo je da se pritom ne radi o igraču koji nezadovoljstvo minutažom pokazuje prema van. Trener Jerko Leko ozbiljno računa na njega, ali ga koristi strpljivo i u određenim fazama utakmica. Bozhkov to razumije.
Osobno mi je rekao kako zna da za svaku odluku postoji razlog i da je svjestan da još mora raditi i napredovati.
A kada dobije minute, pokušava ih iskoristiti. Tako je bilo u Londonu i isto je bilo i u Križevcima.
Ušao je protiv Slaven Belupa u 70. minuti, podigao ritam Dinamove igre i na kraju s dva pogotka riješio finale.
No možda je zanimljiviji detalj ostao izvan samih golova.
Dok je trajalo slavlje nakon utakmice, Bozhkov je mirno otišao prema klupi po stvari. Bez velike pompe i potrebe da bude u središtu pozornosti. Sitnica koju većina možda ne bi ni primijetila, ali dovoljno znakovita.
Nakon svega, kada sam ga pohvalio zbog finala, samo je kratko rekao: “Imam ja još puno za raditi.”
Možda upravo ta rečenica najbolje opisuje zbog čega ljudi iz nogometa o Kaloyanu Bozhkovu danas govore ozbiljno.