Hrvatska je godinama živjela na rubu i iz najvećih drama izlazila kao pobjednik. U Torontu je prvi put nakon dugo vremena ista ta drama pripala drugome, a možda je upravo ova utakmica pokazala koliko se nogomet promijenio.
Postoje porazi koji bole zato što je protivnik bio bolji. I postoje oni koji bole zato što znaš koliko je malo nedostajalo da priča ode u sasvim drugom smjeru.
Poraz Hrvatske od Portugala 2:1 pripada ovoj drugoj skupini.
Tko god je godinama pratio hrvatsku reprezentaciju, teško se nije prisjetio svih onih utakmica u kojima je izgledalo da je sve izgubljeno, a na kraju se slavilo. Danska, Rusija, Japan, Brazil... Svaka od tih utakmica živjela je na rubu. Produžeci, jedanaesterci, posljednji napadi, obrane, odbijanci. Hrvatska je stvorila identitet reprezentacije koja se nikada ne predaje i koja često pronađe put onda kada ga gotovo nitko više ne vidi.
Naravno, to nije bila samo sreća. Bila je to kvaliteta, karakter, iskustvo i mentalna snaga. Ali u nogometu uvijek postoji i onaj neuhvatljivi dio priče – jedna lopta, jedan centimetar, jedan trenutak koji odluči pobjednika.
U Torontu je taj trenutak otišao na drugu stranu.
Nakon odličnog drugog poluvremena Hrvatska je vjerovala da je izborila produžetke. Lopta je završila u mreži, slavlje je već počelo, a onda je tehnologija rekla svoje.
Nije sudac, ni pomoćni sudac, već tehnologija.
Nogomet se posljednjih godina promijenio više nego u prethodnih pedeset. Nekada se satima, danima i godinama raspravljalo je li bilo zaleđe, je li lopta prešla crtu ili je li sudac dobro procijenio situaciju. Te su rasprave postajale dio nogometne povijesti.
Danas o tome sve češće odlučuju poluautomatsko zaleđe, senzori ugrađeni u loptu, umjetna inteligencija i sustavi koji mjere ono što ljudsko oko više ne može vidjeti. Odluke se više ne temelje na dojmu nego na podacima.
Upravo je Hrvatska protiv Portugala osjetila svu preciznost tog novog nogometa. Nisu presudili metri, nego centimetri. Možda čak i milimetri.
Prije dvadeset godina o toj bi se situaciji raspravljalo desetljećima. Danas računalo za nekoliko sekundi isporuči odgovor i utakmica ide dalje.
Godinama je Hrvatska prolazila kroz ovakve drame kao pobjednik. Ovoga puta drama nije nestala, samo je promijenila glavnog junaka. Nogomet nikome ne daje trajno pravo na sreću. On samo povremeno odluči na čiju će stranu pasti ona jedna lopta koja dijeli slavlje od tuge.
U Torontu je ta lopta pala na portugalsku stranu.
Hrvatska se zato nema razloga vraćati kući pognute glave. Naprotiv. Odigrala je utakmicu koja je još jednom pokazala zašto godinama pripada svjetskom vrhu. Ovaj put nije nedostajalo znanja, nije nedostajalo hrabrosti, nije nedostajalo ni karaktera.
Nedostajala je tek ona jedna, gotovo nevidljiva dlaka.
A možda će baš zato ovaj poraz ostati zapamćen kao trenutak u kojem smo, osim što smo izgubili utakmicu, još jasnije shvatili koliko se promijenio nogomet koji volimo. Nekada su velike drame završavale sudačkom odlukom. Danas ih sve češće završava tehnologija.
I možda je upravo to najveća priča utakmice Hrvatska – Portugal. Ne samo da je Hrvatska izgubila za dlaku, nego da je ta dlaka prvi put postala mjerljiva.