Smjena trenera u hrvatskom nogometu nikada nije bila vijest sama po sebi. No kada klub u jednoj sezoni promijeni trećeg trenera, tada to više nije potez očaja nego simptom dubljeg problema.
Upravo se to dogodilo u Vukovaru. Klub koji je sezonu započeo s velikim ambicijama sada ulazi u završnicu prvenstva s novim trenerom na klupi, nakon što je smijenjen Silvio Čabraja.
Iskreno, već je i sam dolazak Čabraje bio pomalo iznenađenje. Trener koji ima reputaciju čovjeka koji zna raditi u stabilnim sustavima prihvatio je klupu kluba koji je već tada bio u turbulenciji. Čini se da je presudila jedna druga motivacija — želja da pomogne klubu iz grada heroja.
No hrvatski nogomet često ne nagrađuje idealizam.
Pravilo koje se stalno ponavlja
Vukovar ovim potezom potvrđuje jedno staro pravilo domaćeg nogometa: mnogi novaci u najvišem rangu uspiju izdržati samo jednu sezonu prije nego ih pregaze loše odluke, nervoza uprava i nedostatak dugoročne strategije.
Kada klub tijekom jedne sezone promijeni tri trenera, to više nije traženje rješenja. To je priznanje da sustav ne funkcionira.
Trener tada postaje najlakša žrtva.
Transfer koji nema nogometne logike
Posebno je zanimljiva epizoda s Paulom Bismarckom Tabinasom.
Dok se Vukovar bori za opstanak, klub prodaje igrača GNK Dinamu. Sam transfer možda ne bi bio problem da se ne radi o situaciji u kojoj Vukovar slabi vlastitu momčad usred najteže borbe u sezoni.
A s druge strane Dinamo dovodi igrača koji zasad ne igra značajnu ulogu u prvoj momčadi.
Drugim riječima: Vukovar prodaje igrača koji mu treba. Dinamo kupuje igrača koji mu trenutno ne treba. Nogometna logika na kub.
Jedino moguće objašnjenje je da je Dinamo želio igrača kojeg dobro poznaje netko iz klupske strukture, ali i tada ostaje pitanje vremena i konteksta transfera.
Čabraja kao kolateralna žrtva
Na kraju cijele priče ostaje dojam da je Čabraja u ovu epizodu ušao iz altruizma, a izašao kao kolateralna žrtva.
Problem Vukovara očito nije bio samo trener.
Jer kada klub: prodaje igrače usred borbe za opstanak, mijenja trenere kao na pokretnoj traci i traži spas u novim improvizacijama, onda je jasno da se pravi problem ne nalazi na klupi.
Nalazi se mnogo dublje — u načinu na koji se klub vodi.